Za sve opcije molim te da se prijaviš ili registriraš!

}

Kinds of Kindness - Izazov strpljenja

Takoreći Poor Things još se nije ni ohladio, a Jorgos Lanthimos nam je ponudio i Kinds of Kindness. I ne samo to, ponovo su tu Emma Stone Willem Dafoe, za obožavaoce u "glavnijim ulogama", dok onu "najglavniju" ovaj put tumači Jesse Plemons. Treba reći i to da je Lanthimosov kolega koscenarista na ovom "projektu" - Efthymis Filippou - čovek s kojim je realizovao i The Killing of a Sacred DeerThe Lobster (moj omiljeni), AlpeisKynodontas. Dakle, otprilike, treba da znate šta vas čeka - nešto nesvakidašnje, provokativno, gotovo nadrealno i ne za svačiji merak...

Zapravo, Kinds of Kindness jeste omnibus, sastavljen od tri zasebne priče, ničim povezane. Osim glumcima u glavnim ulogama. I misterioznim naslovima priča. U prvoj "The Death of R.M.F." Plemons je izvesni Robert Fletcher, poslovni čovek koji je potpuno "u vlasništvu" svog gazde Raymonda (Dafoe), koji mu određuje čak i kada treba da ima seks sa svojom ženom. Robert živi u kući koju mu je odabrao Raymond, koji ima i ključ za nju, a povremeno ga obraduje i zaista retkim antikvarnim stvarima koje mu pokloni (razbijeni teniski reket Džoa Mekinroa, kaciga Airtona Sene...). Robert bespogovorno sluša svog gazdu u svemu, sve dok mu ovaj ne zatraži da izazove i automobilsku nesreću u kojem je meta slučajni protagonista (ili, ipak nije?). Kada ovaj odbije da to učini po drugi put (pošto prvi nije bio dovoljno "učinkovit"), život Robertov se potpuno menja, a Raymond počinje da uzima sve što je u njega doneo... 

Druga priča ima naziv "R.M.F. is Flying" i u njoj je Plemons izvesni policajac Danijel, koji tuguje za suprugom (Emma Stone), nestalom na jedrenju. Kada se ona, posle izvesnog vremena, pojavi na njegovim vratima, Danijel počinje da sumnja da to više nije ista žena (u ovoj priči postoji i legendarna sekvenca kada... pa izvinite što moram da spojlerišem, ali ko ne želi da zna, neka ne čita do kraja zagrade... dakle kada tužni Danijel, ophrvan sećanjima na svoju nestalu ženu, priređuje večeru za svog kolegu policajca i njegovu ženu i nagovara ih da zajedno pogledaju video-snimak kada su svi četvoro proveli neke zajedničke trenutke u prošlosti, a ispostavi se da je u pitanju - seks u četvorku!).

Konačno, treća priča "R.M.F. Eats a Sandwich" pomalo gura fokus s Plemonsa, i ovaj put nam nudi Emu Stoun u glavnoj ulozi, žene koja napušta svoju porodicu da bi se priključila kultu koji vodi misteriozni Omi (Dafoe), gde ima zadatak da sa svojim novim partnerom Endrjuom (Plemons) luta američkim gradićima ne bi li pronašla žensku osobu koja ima moć da vrati mrtve u život. Međutim, izazovi "grešnog života" pokazaće se kao nepremostiva prepreka...

Konačna presuda: Ove tri prilično "sumanute" priče čine "celinu" koja je namenjena gotovo isključivo najljućim pobornicima Lanthimosovog stvaralaštva. Čini mi se da su sve tri priče dovoljno "intelektualno superiorne" da su mogle da budu i zasebni filmovi, i to i jeste najveća manjkavost Kinds of Kindness. Nije baš jasno zašto se reditelj odlučiona omnibus-triptih (osim namere da još jednom "kvazi-šokira"). Čini mi se da je uz ovakvu strukturu pomalo izgubio "fokus", pa se za gledanje Kinds of Kindness treba posebno psihološki spremiti. Ipak, oni koji se odluče na ovu "golgotu" mogu da dožive "prosvetljenje". Ma šta to da značilo...

...konačno, postoje oni koji vole filmove ovog čudnog Grka. I oni koji ne.

(I da, odgledajte blesavi ples Eme Stoun na odjavnoj špici. Obavezno!).

  • Komentarji (27)

Za komentiranje morate biti prijavljeni!

  • puppet_master
    eXtreme member
    08.07.2024. 19:56
    Ma nisam ni rekao da ste se vi rugali, nego se nadovezao tek na to o ismejavanju u neka vremena (ja u prvom postu isključivo mislio na detinje podele u osnovnoj školi, pa i to ne u onim poznijim razredima, u srednjoj već to nikoga uveliko nije bilo briga)., sve što ja pisah niđe veze nema sa time ko šta voli ili ne voli da sluša, poenta bila oko deljenja, (ne)druženja, ismejavanja isključivo. 

    Pa baš naglasih da je svejedno ko šta sluša/gleda, nego da je van pameti suditi (sa visine pogotovo, to su onda kompleksi, školski primer kompleksa više vrednosti, predrasude, trista čuda, pa upravo nezrelost dečijih godina) da neko od nas misli da je bolji i iznad onog drugog zbog, pazi, mjuze koju sluša, filmova koje gleda, knjiga koje čita. A to što ti kažeš, payutti, se valjda podrazumeva, pa težiš onome što voliš ionako LOL i zašto bi se akao sa nečim što ti je daleko i strano, no nisam o tome pisao naravno. Sve mislim da je kod svih to isto LOLLOL
  • payutti
    Senior translator
    08.07.2024. 19:36
    Da dodam. Moji roditelji nisu slušali narodnjake, pa valjda ni ja nisam mogao da ispadnem drugačiji
  • payutti
    Senior translator
    08.07.2024. 19:35
    Ja nikoga nisam ismevao niti omalovažavao. Jednostavno, to je moje mišljenje.
    Niti sam ikada slušao narodnjake, niti ću, niti je neko od mog šireg društva to slušao. Što kaže ar8c, delili smo se na metalce, pankere, šminkere (novo-romantičere), hipike itd.
    Inače, kad sam ja odrastao, narodnjaci su bili Cune, Lepa, Tozovac, pa se posle pojavila i Lepa Brena. Nisam ih nikad slušao, ali poštujem. To je prava narodna muzika. A ne ono što se pojavilo posle njih, tj. Cece, Karleuše, Prijovićke i sl. Mislim, pod pojmom narodnjaci ja podrazumevam i Vladu Georgijeva, Željka Joksimovića, Desingericu, Vojaža itd.
    I Bijelo dugme posle Bebeka, i Zdravka Čolića posle 70-ih i 80-ih kad je pevao zabavnjake, pa se posle prebacio na etno sranja. Sve su to za mene narodnjaci, i sve je to za mene dno dna. Znam da je moj stav ekstreman, ali tako mislim.
    Nemam nikakv problem ni sa time da neko misli da je ono što ja slušam dno dna.
    Poštujem svačije mišljenje.
;

{{message}}

{{item.title}}