Za sve opcije molim te da se prijaviš ili registriraš!

Naslov:
DevetnaestLeto:
2024Zvrst:
dramaTrajanje:
108 minRežija:
Giovanni TortoriciScenarij:
Giovanni TortoriciGlavne vloge:
Luca Lazzareschi > Professor
Zackari Delmas > Cousin
Vittoria Planeta > Leonardo Gravina
Dana Giuliano > Grazia
Povzetek:
Manifest nihilizma, ogorčenja i zablude Film „Diciannove“ debitantskog reditelja Mattea Bornettija, prikazan u Sieni i već nagrađen od strane italijanske kritike, predstavlja simptomatičan primer savremenog „angažovanog“ filma koji pokušava da se obračuna s prošlošću, ali to čini iz pozicije potrošene cinizma i uvređene sujete. Ovaj film ne govori toliko o devetnaestogodišnjaku iz naslova, koliko o autorovoj potrebi da se nametne kao glas razuma – ili preciznije: kao sudija i dželat Pier Paola Pasolinija, mrtvog već pola veka. Bornetti u filmu koristi izuzetno lepe pejzaže Toskane, igra se senkama i ikonografijom italijanske umetnosti, ali sve to služi kao mamac. Iza elegantne forme krije se beskompromisni ideološki napad. Pasolini je ovde prikazan gotovo karikaturalno – kao utopista, predator, čak i kao demode mislilac, čija duhovna i umetnička snaga više nikome ne koristi. U jednoj od ključnih scena, mladić sa Sicilije (nije go, kako neki mediji senzacionalistički prenose) pred svima provocira Pasolinija, tražeći da mu ovaj fizički odgovori na njegovu seksualnu ponudu. U tom trenutku Bornetti ne portretiše mladog čoveka kao zbunjenog, znatiželjnog subjekta, već kao nosioca nove moralne čistote, koji se ne libi da "razotkrije" autoritet. Film je istovremeno ogorčen i nad novim generacijama – tinejdžeri se prikazuju kao stvorenja nesposobna za promišljanje, hedonistički zombiji koji "ne koriste mozak", kako jedan lik kaže. Taj prezir prema mlađima, u kombinaciji sa revizionizmom prema starijima, stvara začarani krug bez empatije, razumevanja, ili nade. Muzika u filmu služi da pojača osećaj hladnoće i ironije – ambijentalna, udaljena, gotovo zlobna u tonu. Režija je precizna, ali ta sterilna preciznost doprinosi utisku da je sve već bilo odlučeno pre nego što je film i počeo – autor sudi, publika treba da potvrdi. Ali problem je dublji: zašto danas, 50 godina nakon Pasolinijeve smrti, i nakon nebrojenih pokušaja da ga se utiša, omalovaži, vulgarizuje – još uvek osećamo potrebu da ga razapinjemo? Zato što je življi nego ikad. Zato što njegove opomene o konzumerizmu, fašizaciji društva, padu jezika i kulture – odzvanjaju u današnjoj stvarnosti zastrašujuće jasno. Ako mladi debitant, oličen u liku samozvanog moralnog ISIS-a, pljuje po njegovom grobu, to znači da Pasolini i dalje remeti, da uznemirava, da nije upokojen kako bi vlast želela. „Diciannove“ je možda zamišljen kao novi manifest italijanskog filma, ali na kraju ostaje manifest svega onoga što valja odbaciti: gordosti bez temelja, moralne panike maskirane u kritičko mišljenje, i jalove umetnosti bez ljubavi. I da, Sijena je lepa – ali to ne može biti dovoljno da se rog proda za sveću.
Obdelal/la:
mita53- Poglejte podobne vsebine
- Komentarji filma/serije (2)
Miséricorde (2024)
drama, kriminalka, komedija
Returning to Saint-Martial for his late boss's funeral, Jérémie's stay with widow Martine becomes entangled in a disappearance, a threatening neighbor, and an abbot's shady intentions.
Mala Noche (1986)
drama
Prvi filmski celovečerec slavnega ameriškega režiserja Gusa Van Santa pripoveduje zgodbo o Waltu, blagajničarju v samopostrežni trgovini v revnem predelu Portlanda. Waltu so všeč mehiški fantje in...
Holiday (2023)
srhljivka
Na vrhuncu poletnih počitnic na italijanski rivieri se dvajsetletna Veronica po izpustitvi iz zapora vrne v družinski hotel. Kljub temu, da je bila oproščena surovega umora svoje matere in ljubimca...
Za komentiranje morate biti prijavljeni!
Active member
17.09.2025. 17:28
Sjajan komentar!Translator Legend
16.09.2025. 18:59
Diciannove (2024): Manifest nihilizma, ogorčenja i zablude Film „Diciannove“ debitantskog reditelja Mattea Bornettija, prikazan u Sieni i već nagrađen od strane italijanske kritike, predstavlja simptomatičan primer savremenog „angažovanog“ filma koji pokušava da se obračuna s prošlošću, ali to čini iz pozicije potrošene cinizma i uvređene sujete. Ovaj film ne govori toliko o devetnaestogodišnjaku iz naslova, koliko o autorovoj potrebi da se nametne kao glas razuma – ili preciznije: kao sudija i dželat Pier Paola Pasolinija, mrtvog već pola veka. Bornetti u filmu koristi izuzetno lepe pejzaže Toskane, igra se senkama i ikonografijom italijanske umetnosti, ali sve to služi kao mamac. Iza elegantne forme krije se beskompromisni ideološki napad. Pasolini je ovde prikazan gotovo karikaturalno – kao utopista, predator, čak i kao demode mislilac, čija duhovna i umetnička snaga više nikome ne koristi. U jednoj od ključnih scena, mladić sa Sicilije (nije go, kako neki mediji senzacionalistički prenose) pred svima provocira Pasolinija, tražeći da mu ovaj fizički odgovori na njegovu seksualnu ponudu. U tom trenutku Bornetti ne portretiše mladog čoveka kao zbunjenog, znatiželjnog subjekta, već kao nosioca nove moralne čistote, koji se ne libi da "razotkrije" autoritet. Film je istovremeno ogorčen i nad novim generacijama – tinejdžeri se prikazuju kao stvorenja nesposobna za promišljanje, hedonistički zombiji koji "ne koriste mozak", kako jedan lik kaže. Taj prezir prema mlađima, u kombinaciji sa revizionizmom prema starijima, stvara začarani krug bez empatije, razumevanja, ili nade. Muzika u filmu služi da pojača osećaj hladnoće i ironije – ambijentalna, udaljena, gotovo zlobna u tonu. Režija je precizna, ali ta sterilna preciznost doprinosi utisku da je sve već bilo odlučeno pre nego što je film i počeo – autor sudi, publika treba da potvrdi. Ali problem je dublji: zašto danas, 50 godina nakon Pasolinijeve smrti, i nakon nebrojenih pokušaja da ga se utiša, omalovaži, vulgarizuje – još uvek osećamo potrebu da ga razapinjemo? Zato što je življi nego ikad. Zato što njegove opomene o konzumerizmu, fašizaciji društva, padu jezika i kulture – odzvanjaju u današnjoj stvarnosti zastrašujuće jasno. Ako mladi debitant, oličen u liku samozvanog moralnog ISIS-a, pljuje po njegovom grobu, to znači da Pasolini i dalje remeti, da uznemirava, da nije upokojen kako bi vlast želela. „Diciannove“ je možda zamišljen kao novi manifest italijanskog filma, ali na kraju ostaje manifest svega onoga što valja odbaciti: gordosti bez temelja, moralne panike maskirane u kritičko mišljenje, i jalove umetnosti bez ljubavi. I da, Sijena je lepa – ali to ne može biti dovoljno da se rog proda za sveću.